Šteta…

Odavno ne pratim sport sa nekom posebnom radošću, ali ispratim neka takmičenja… makar da mi nešto malo odvlači pažnju dok kuckam za kompom. I nekako sam tokom godina praćenja fudbalskih takmičenja stekao utisak da Italijani igraju loše, grubo, dosadno… i tako uvek navijam protiv njihovih timova i reprezentacije.

U tom kontekstu mi se dopao jedan pasus koji je Miljenko Jergović napisao kao predgovor zbirci Najbolje hrvatske priče 2006, a Balkanski književni glasnik preneo u svom 3. broju ove godine…

“2006. obilježilo je Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Italija je ponovo postala prvak, i ponovo nas je to ispunjavalo nekom nelagodom, bolje rečeno – dosadom, koja je već postala dio naših kulturnih identiteta kada je o talijanskoj reprezentaciji riječ jer smo takvu dosadu, i zabrinjavajuću mržnju prema nogometu, prvi put osjetili još davne 1982., u eri Paola Rossija i Dina Zoffa, koji je s napunjene četrdeset i dvije mogao primiti gol samo iz daljine, i skoro nikako drukčije. Pucali su tada, ali Talijane, kao ni 2006., nisu mogli upucati. Gledajući iz svoje fotelje finale Svjetskoga prvenstva u Španjolskoj 1982., između Italije i Savezne Republike Njemačke, zaspao je i više se nije probudio Meša Selimović. Rezultat je bio 3:1.”

Eto… meni je zato žao što je Liverpool večeras igrao prilično loše i na kraju izgubio…