Jesam li, nisam li…
U prethodnih desetak dana preko Facebooka je prošla informacija o sve češćim napadima na gej muškarce, te mesta okupljanja gejeva i lezbejki. U društvu u kojem živimo to ne deluje iznenađujuće, više doprinosi opštoj depresiji koja me opseda. Ono što je neobično oko napada koji su se desili u najskorije vreme je poprilična doza organizovanosti iza njih. Naime, napadači su počeli da ulaze u klubove u kojima se gejevi i lezbejke okupljaju, da se druže sa drugim gostima i da ih potom namamljuju da se nađu napolju. Potom ih dočekuje veća ekipa koja ne koristi reči već pesnice, noge… Lako možete zamisliti sliku! Tim povodom je Koalicija protiv diskriminacije pozvala sve nadležne (državne) organe da obezbede bezbednost građana i građanki Srbije drugačije seksualne orijentacije.
Ovim postom, osim što skrećem pažnju na problem, u neku ruku i odgovaram jednoj koleginici sa fakulteta koja je prošle nedelje potegla pitanje potrebe da se o pravima LBGT populacije uopšte priča (pošto je situacija “mnogo bolja no što je bila”) a istom prilikom se osvrnula i na gej paradu (prajd) i zašto je ona ikome potrebna. Ona konkretno, barem tako kaže, nema ništa protiv osoba različitih seksualnih orijentacija i nije joj teško navođenjem primera iz prvog pasusa odgovoriti. I donekle jeste u pravu, bolje je nego ranije i mnogo se više priča o LBGT pravima… Ali zašto bi bilo kome smetalo da se održi parada? Nije kao da se promoviše nešto užasno i nelegalno – ako mene pitate, tema je ljubav. A ja želim da mogu da volim bilo koga i da to javno pokazujem… naravno, ako ona(j) koju(ga) volim to prihvata 🙂
Prošle nedelje se na fakultetu pričalo i da je seksualna orijentacija privatna stvar i da ne treba da bude predmet javnog interesovanja. Slažem se. Tako bi trebalo biti. Svako bira svog životnog saputnika i niko mu se (manje-više) ne meša u to. Ali dok god se seksualna orijentacija može (u najmanju ruku) koristiti kao sredstvo nečije diskreditacije znači da nismo došli do nivoa na kojem se to s kim ja spavam zadržava u mojoj spavaćoj sobi. Znači da se mora pričati o različitim seksualnim orijentacijama i javno pokazivati da to ko s kim spava ne menja nečiju sposobnost da radi ono čime se bavi. Smatram da zato moramo raditi na tome da se što je više moguće približimo situaciji u kojoj se nećemo preneražavati kada vidimo da se dve žene ili dva muškarca na ulici drže za ruke i povremeno poljube… a to može samo tako što naš seksualni život nećemo držati u “klozetu”.
Slazem se da ne bi trebalo skrivati od drugih svoju seksualnu orijentaciju, ali… da li je to moguce u nasoj sredini? Nikada ne krivim zemlju u kojoj zivim za neke svoje neuspehe, ali u ovom slucaju moramo da priznamo da je narod zatvoren za ovakve stvari i pojave. Lazno patrijarhalno vaspitanje… za njih su gay ljudi grozni i ne mogu biti prihvaceni u javnosti ali skoro skroz gole zenske osobe bez grama mozga su i te kako pozeljne na TVu i sto blizoj okolini. A kao brinu se za svoju decu, da ne gledaju kako se dve osobe istog pola nedajboze ljube. A sta je sa tom televizijom i svim tim pevacicama? 🙂 Bolesno je sve oko nas i plasim se da cemo morati dosta jos da sacekamo dok ne budemo svi mogli da se pokazujemo onakvim kakvi smo a ne da se stalno foliramo. A to radimo svi, zar ne?
S druge strane, koliko dajem podrske homoseksualcima toliko opet nisam za njihove parade. Ne zbog obicnih LBG ljudi vec zbog T ljudi. Nije mi bas potrebno da gledam njihove perverzije na ulici… to je vec samo za spavacu sobu. 😉
Sve je moguće ako ljudi rade na tome… Nekad se teže, a nekad lakše dolazi do cilja 🙂 Jučerašnje izdanje dnevnog lista Gazeta pokazuje da je moguće o gej temama pričati na normalan (whatever that means) način… Skeniraću naredne nedelje članak, pa se može videti 🙂 Elem, poenta je raditi, a ne čekati da se promena desi… a paradu nemoj vezivati za “perverzije” – ne verujem da će se pretvoriti u nekakvo orgijašenje, njen cilj je (s moje tačke gledišta) ostvarivanje prava da budemo različito seksualno orijentisani i da nas niko ne tuče zbog toga 🙂
Svest odlucno homofobnih ljudi se nece nikada izmeniti nikakvim akcijama i ‘marketingom’. Uticati se moze na ogroman % gradjana koji nema jasno izgradjen stav ili, bolje receno, ciji se stav konformise spram okolnosti, te se moze donekle i liberalizovati. To je velika, bezlicna masa koja se lako okrece kako vetar duva… Promocijama tipa “gej prajd parade” samo se daje “municija” homofobima da jos destruktivnije nasrcu na LBGT osobe kojima se time cini ogromna kontra-usluga jer ce ona bezlicna masa vrlo lako da se pridruzi povicima da “pederima nije mesto ovde”.
Naprotiv, promocija LBGT sloboda mora da se cini na nacin koji se u marketingu naziva BTL (Below the Line): indirektnim akcijama, edukacijom, viralnim informisanjem, mnostvom sitnih koraka… To je naporan, dug, nezahvalan, frustrirajuci proces koji ne donosi brzo rezultate, ali jedini moze da ih donese.
Moja zelja je da vidim drustvo koje je apsolutno indiferentno prema icijoj zakonom dozvoljenoj seksualnoj orijentaciji i gde se nece nikom nista naturati ni kao normalno ni kao nenormalno. Da li neko u svom domu kreshe osobu istog pola, razlicitog pola ili svoj kaktus – bas me briga, sve dok ne laprda o tome.
“a paradu nemoj vezivati za “perverzije””
Naravno da ne vezujem paradu za preverzije 🙂 samo smatram da izrazavanje svoje seksualne orijentacije T ljudi jako utice na negativno misljenje drugih o LBGT populaciji.
I u potpunosti se slazem sa “Da li neko u svom domu kreshe osobu istog pola, razlicitog pola ili svoj kaktus – bas me briga, sve dok ne laprda o tome.”
Poenta je upravo u tome sto je Dusan odlicno napomenuo… ne treba da se promovisu putem parada vec BTL metodom. Moj najbolji prijatelj radi u SPY-u… znam koliko je naporno ali vredi.