Hm… srbizacija?
U pojedinim momentima sam mislio – baš me briga što Srbija ima Ustav kojim je definisana kao “država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive”… Mislim, zabole me šta piše tamo negde ako to nema uticaja na moj život, ali u trenucima kada se patriotizam svodi na repetitivno ponavljanje ograničenog broja fraza i sve što se u njih neuklapa proglašava neprijateljskim… tada je bitno i šta piše tamo negde, kao i na koji način mnogi shvataju reč Srbin (ne)svesno joj proširujući značenje.
Ilustracija ovoga što sam tako nezgrapno definisao su članci na portamu MTS Mondo. Tako iz tekstova Srbi vredni kao pola Evrope! i Novi album R.E.M. prvo u Srbiji! može da se zaključi da su Srbi i građani Srbije isto. Što nije istina. Svako ko ne živi u svojoj verziji realnosti zna da ovu državu nastanjuje veliki broj pripadnika različitih naroda, a svakako i određeni broj onih koji ne pripadaju niti jednoj od nacionalnih manjina. To pokazuje i popis sproveden 2002. godine.
Po njemu, oko 82,86% stanovništva Srbije (mislim da popis nije rađen na teritoriji Kosova) su Srbi, a preostali 17,14% su pripadnici različitih manjina. Kad bih se hteo sprdati, mogao bih pomislim da novinari Monda smatraju da taj ostatak nije vredan kao pola Evropa ili nije mogao da kupi novi album REM-a 4 dana pre kupaca u ostatku sveta. Ali neću, jer je problem naizgled bezazlen (uostalom ilustrovao sam ga temama koji ne dospevaju do većeg broja čitalaca) a u stvari ozbiljan jer pokazuje da se o tome da nisu samo Srbi građani Srbije sve manje razmišlja.
Ja mogu odlučiti da me bude baš briga, kao što me ponekad bilo baš briga što me Ustav svrstava u “sve građane” koji dolaze posle “srpskog naroda”, ali neću. Ne mogu da menjam tekstove koje su drugi ljudi napisali, neki urednici proveravali i na kraju objavili, ali mogu da apelujem da ubuduće bar malo razmišljaju o onome što je napisano…
Проблем је што је за грађане Србије тек релативно недавно уведена реч — „Србијанци“. Додатно, ова реч је толико незграпна, да је и ја радо избегавам.
Проблеми ове природе су присутни свуда, и језичко-историјске су природе, а не злонамерни. Наиме, како називати грађане Француске који нису Французи? Или Хрватске?
Једино државе као што су Америка имају овај проблем мање изражен зато што су од самог почетка били држава у којој живи велики број народа. Рећи да си Американац говори једино да си грађанин Америке. А тада је сасвим утемељено питати некога (можда непристојно, али то је друга ствар) — а одакле си пореклом?
У већини „старог света“ су ови проблеми неминовни. Језик се већ реформише да би задовољио захтеве „равноправности“ (нпр. увођење речи за професије женског пола у српском језику — мада ја чекам на „особан“ за мушку особу, разликовање државности/грађанства и народности, итд.), тако да је само питање времена када ће се и та недоумица решити.
А да ли је то суштина? Наравно да не — трпељивост се не гради у језику него у опхођењу са људима.
Jedan od (mnogo) razloga zašto nisam ni glasao za ovaj lažni Ustav što je ekipica donela. Moja mama je Bunjevka i tim ustavom je prekrojena u “one ostale”. Bez ikakve potrebe i razloga, čisto da se zadovolje profesionalne patriote.
Uraditi tako nešto u državi koja ima Vojvodinu je idiotizam.
Naziv Srbijanci me nervira užasno, zvuči mi k’o neka srpdnja.